Politika Nazarećanina Izraela u vezi sa svetim imenima je da vođe i učitelji to ime izgovaraju kao Jahve ili Jahuve. Međutim, ako vjerujete da se ime Stvoritelja izgovara Jehova, ili Jahova, ili Jahuah (ili neka druga varijanta izgovora), tada vas prihvaćamo u tijelu u ljubavi. Samo, ne dopuštamo nikome da podučava osim ako ne koristi ime Yahweh ili Yahuweh, iz razloga koje ćemo objasniti u ovom članku.
Razlog za ovaj članak je taj što neki uče da se Stvoriteljevo ime izgovara Jehova. Ovo ne namjerava biti iscrpna studija, ali ćemo pokazati zašto taj izgovor ne može biti točan.
Treća zapovijed
U Trećoj zapovijedi, Jahve nam govori da ne uzimamo Njegovo ime uzalud, jer On neće smatrati nevinim nikoga tko uzima Njegovo ime uzalud. To znači mnogo više nego ne psovati ili psovati u Njegovo ime.
| Izlazak 20,7 7 “Ne uzimaj uzalud ime Jahve, svog Boga, jer Jahve neće smatrati krivim onoga koji uzalud izgovara njegovo ime.” |
(7) לֹא תִשָּׂא אֶת שֵׁם יְהוָה אֱלֹהֶיךָ לַשָּׁוְא | כִּי לֹא יְנַקֶּה יְהוָה אֵת אֲשֶׁר יִשָּׂא אֶת שְהוָה אֵת אֲשֶׁר יִשָּׂא אֶת שցցמְַאשוּאר |
Riječ uzaludna je Strongov Stari zavjet 7723, koja se odnosi na opustošenje imena, ili „uništavanje“, posebno lažnošću. Neki ljudi vjeruju da to znači da ne bismo trebali koristiti lažna ili pogrešna imena.
OT:7723 shav’ (shawv); ili shav (shav); od istog kao OT:7722 u značenju pustoš; zlo (kao destruktivno), doslovno (propasti) ili moralno (osobito lukavstvo); figurativno idolopoklonstvo (kao lažno, subjektivno), beskorisnost (kao varljivo, objektivno; također adverbijalno, uzalud):
Bili svjesni toga ili ne, i kršćani i Židovi poništavaju Jahvino ime pomoću lažnih imena. Na primjer, u knjizi pokojnog doktora CJ Kostera, Izađi iz nje, ljudi moji , doktor Koster pokazuje kako “Lord” potječe od imena poganskog boga sunca Lorda ili Lartha. Kada je kršćanstvo prvi put došlo u Europu, ljudi su obožavali Lorda (ili Lartha). Budući da su navikli zvati božanstvo Lordo ili Larth, Katolička crkva ih je naučila koristiti ovo ime za hebrejskog Stvoritelja. Iako bi se moglo tvrditi da je to pomoglo da se stvari pomaknu u pravom smjeru (kao pola koraka), nazvati Jahvu imenom boga sunca (tj. Lucifera) nije isto što i nazvati Ga Njegovim pravim imenom.
Brat Juda također naziva Jahvu lažnim imenima, ali iz različitih razloga. Iako Juda zna Jahvino ime, on vjeruje da je njegova dužnost držati ime skriveno od pogana (tj. nas), da nas spriječi da ga izgovorimo uzalud (jer vjeruju da ga samo Židovi mogu govoriti). Zbog toga, brat Juda radnim danom naziva Jahvu naslovom HaShem (što znači “Ime”), a zatim subotom i blagdanima Jahve naziva Adonaj . Ovaj izraz Adonai je naglašeni oblik u množini za kraljevstvo, koji se odnosi na “Moj Gospodin / Kralj kraljeva”. Netko bi mogao pomisliti da je dobro zvati Jahvu ovim imenom, jer On je Kralj kraljeva! Međutim, Adonai nije ime, već naslov, a također se povijesno koristio za označavanje poganskih božanstava. Osim toga, nazivati Jahvu Njegovom titulom Adonaj je oblik zamjene ili zlouporabe.
Ono što ovdje trebamo vidjeti je da dok većina Efrajimaca (tj. kršćana) ne koristi Jahvino ime jer ne znaju što je, većina Židova zna kako je njegovo ime, ali ga namjerno skrivaju od pogana (tj. nas) korištenjem zamjenskih imena HaShem i Adonai. I mnogi vjeruju da se na taj popis treba dodati i Jehova, jer je i zamjena za pravo ime Jahve.
Zbrajanje točaka napisanih samoglasnika
Prije nego što shvatimo odakle dolazi zamjensko ime Jehova, prvo moramo shvatiti da u hebrejskom prije srednjeg vijeka nije bilo pisanih samoglasnika. Na primjer, nigdje nema zapisanih točaka samoglasnika u svicima s Mrtvog mora. Iznad je slika Ratnog svitka, iz Svitaka s Mrtvog mora. Primijetite da uopće nema napisanih samoglasnika.
Neki rabini i neki karaiti tvrde (kao stvar dogme) da je napisane samoglasnike dao Jahve kada je Toru dao Mošeu u pustinji Sinaja, ali činjenica je da se napisani hebrejski samoglasnici prvi put pojavljuju u hebrejskom masoretiku. Tekst, koji je napisan (ili bolje rečeno, standardiziran) u srednjem vijeku. (Mazoretski tekst je tekst koji se nalazi u većini hebrejskih verzija Tanach-a[Old Testament] ).
Budući da pisani samoglasnici nisu postojali prije nego što je hebrejski masoretski tekst standardiziran u srednjem vijeku, ne trebamo čak ni zaroniti duboko u hebrejski jezik da bismo pokazali da je izgovor Jehova pogrešan. Poanta je u tome da neki ljudi uče da se Stvoriteljevo ime navodno izgovara Jehova jer je tako ime istaknuto na samoglasnik u stotinama takozvanih “drevnih hebrejskih rukopisa”. Međutim, kada shvatimo da su ovi napisani samoglasnici stari samo oko tisuću godina, da nisu ni postojali u Ješuino vrijeme (a još manje u vrijeme Moshe HaNavija), onda možemo shvatiti da takvi “argumenti iz točaka samoglasnika” znače ništa, a možemo ih baciti. To je zato što su ovi samoglasnici umjetni dodaci tekstu i mnogo nam je puta rečeno da ništa ne dodajemo i da ništa ne oduzimamo Svetom pismu.
Mishle (Izreke) 30:6
6 Ne dodaj njegovim riječima, da te ne ukori i da se ne nađeš kao lažov.
Također trebamo dodati da čak i ako se u obzir uzme sumnja, postoje dokazi koji upućuju na to da su pisani samoglasnici dodani kako bi se prikrilo pravo Jahvino ime od pogana (možda najprije Babilonaca ili Grka, a potom nežidovskih kršćana). Međutim, da bismo to vidjeli, najprije razgovarajmo o dogmi brata Jude da bi Sveto pismo ponekad trebalo govoriti drugačije nego kako je napisano.
Govorni Qere i pisani kativ
U judaizmu postoji masora (ili tradicija) da se način na koji se Sveto pismo izgovara naglas (qere, קרי) može razlikovati od načina na koji se piše (kativ, כתיב). Na primjer, u Postanku 8:17, u kativu (pisanom tekstu) prikazuje se kako Jahve govori Mošeu da izvede sve životinje iz arke, dok qere kaže da Moše tjera životinje iz arke. U donjem citatu, qere je in[brackets], a odmah slijedi kativ.
| Postanak 8:17 17 „Sve živo od svakog tijela što je s vama: ptice i goveda i sve gmizavce što puze po zemlji, izvedite[drive out qere] tako da se obiluju na zemlji, i da se plode i množe na zemlji.” |
(17) כָּל הַחַיָּה אֲשֶׁר אִתְּךָ מִכָּל בָּשָׂר בָּעוֹף וּבַבְּהֵמָה וּבְכָל הָרֶמֶשׂ הָרֹמֵשׂ עַל הָאָרֶץ הוצא [הַיְצֵא קרי] אִתָּךְ | וְשָׁרְצוּ בָאָרֶץ וּפָרוּ וְרָבוּ עַל הָאָרֶץ |
Zašto je napravljena ova promjena? Ne znamo zasigurno, ali se može pretpostaviti da je napravljena jer se soferimima (karaitskim pisarima) nije sviđao način na koji je tekst čitan, pa su ga “ispravili”.
Takve promjene nisu neuobičajene. U prošlosti je bila dobro čuvana tajna da nisu označene sve promjene koje su napravljene u hebrejskom tekstu. Na primjer, možete pretražiti internet za ono što se naziva Emendations of the Sopherim (tiqqun sopherim). Postoje dva popisa, jedan s 18 izmjena, a drugi s najmanje 134, a možda ih ima puno više za koje ne znamo. Većina njih je poput našeg gornjeg primjera, gdje se pisarima nije svidjelo kako se tekst čita, pa su ga promijenili. Ovo je izravno kršenje Jahvinih riječi, a ne da se išta dodaje ili oduzima.
Devarim (Ponovljeni zakon) 4:2
2 „Ne dodaj riječi koju ti zapovijedam niti oduzimaj od nje, da se držiš zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje ti zapovijedam.“
134 izmjene Sopherima dio su znanstvenih zapisa, a o njima se također govori u studiji doktora Kostera, Izađi iz nje, ljudi moji .
Sada, primijetite da kativ u Postanku 8:17 [הוצא] nije samoglasnik. To je zato što prije srednjeg vijeka (tj., kada su karaitski pisari standardizirali navođenje samoglasnika u masoretskom tekstu), nije bilo samoglasnika. Ipak, neki karaiti i rabini nas uče da je Jahve diktirao točke samoglasnika Mošeu—i onda odlaze uspostaviti doktrinu na temelju točaka samoglasnika (kada bi trebali znati bolje).
Skrivanje Jahvina imena
Brat Juda vjeruje da se božansko ime mora sakriti od pogana, jer oni vjeruju da je bogohuljenje da bilo tko osim Židova govori Jahvino ime (pa čak i tada, samo jednom godišnje, na Yom Kippur). Ne postoji apsolutno nikakva biblijska podrška za ovu tradiciju, a postoji stih za stihom koji dokazuje da Jahve želi da radimo drugačije. Zapravo, mnogo nam je puta rečeno da slavimo Jahvino ime i da ga obznanimo.
Šemote (Izlazak) 9:16
16 “Ali u tu svrhu sam vas podigao, da u vama pokažem svoju moć i da se moje ime objavi po svoj zemlji.”
Neki ljudi vjeruju da je brat Juda počeo skrivati Jahvino ime kada su otišli u progonstvo u Babilon, kako bi spriječio Babilonce da uzalud ne uzimaju Jahvino ime. To ima smisla, budući da su rabinski Židovi zloglasni po stvaranju takozvanih zakona o ogradi, a to su zakoni koje donose uz one koje Jahve zapovijeda. I dok bi njihovi razlozi mogli zvučati dobro uhu, na kraju oni prekrše Jahvinu zapovijed (da ni na koji način ne mijenjaju Njegove zapovijedi).
Devarim (Ponovljeni zakon) 12:32
32 “Što god vam zapovijedam, pazite na to, nemojte tome dodavati niti oduzimati.”
Druga teorija je da je zabrana izgovaranja imena započela tijekom makedonske (grčke) okupacije zemlje Izrael. Dok je Aleksandar Veliki izvorno dopustio Judi da prakticira judaizam, njegov nasljednik Antiochus Epiphanies odlučio je da svi njegovi podanici moraju naučiti grčke načine i obožavati grčke bogove. Postojala je zabrana hebrejskog štovanja u bilo kojem obliku. O tome piše u knjigama o Makabejcima.
1Makabejcima 1:41-50 KJV41
Štoviše, kralj Antioh napisao je cijelom svom kraljevstvu da svi budu jedan narod,
42 I svatko neka ostavi svoje zakone: tako su se svi pogani složili prema kraljevoj zapovijedi.
43 Da, mnogi su Izraelci također pristali na njegovu vjeru, i žrtvovali su idolima, i oskrnavili subotu.
44 Jer je kralj poslao pisma po glasnicima u Jeruzalem i gradove Jude da se pridržavaju čudnih zakona zemlje,
45 I zabrani paljenice, žrtve i naljeve u hramu; i da skrnave subote i dane praznika:
46 I zagadi Svetište i sveti narod:
47 Postavite žrtvenike, gajeve i kapele idola, i žrtvujte svinjsko meso i nečiste životinje.
48 Da ostave i svoju djecu neobrezanu, i da učine svoje duše odvratnima svakom vrstom nečistoće i oskvrnuća.
49 Do kraja bi mogli zaboraviti zakon i promijeniti sve uredbe.
50 A tko ne bi postupio po kraljevoj zapovijedi, rekao je, neka umre.
Židovi su vrlo pametni ljudi, a kada su pod prisilom mogu se moliti sasvim normalnim tonovima (kao da su samo uključeni u normalan razgovor). Čini se vjerojatnim da vojnici Antioha Epifanije nisu znali hebrejski, pa stoga ne bi mogli reći da li se brat Juda moli na hebrejskom ili samo govori hebrejski. Međutim, prosječni vojnik mogao je naučiti prepoznati Jahvino ime i uhititi svakoga tko ga izgovori. A ako je to bio slučaj (što se čini vjerojatnim), moguće je da je to navelo brata Judu da počne nazivati Jahvu zamjenskim imenima. Sada pogledajmo ovu mogućnost pobliže.
Qere Perpetuum i Jahvino ime
Da bi se razumio, brat Judah ima nekoliko različitih vrsta qere (govornog izgovora). Jedan od njih se zove qere perpetuum, ili vječni qere. Zanimljivo je da postoji samo nekoliko posebnih slučajeva ovoga, a mnogi od njih uključuju Jahvino ime.
qere perpetuum se razlikuje od našeg gornjeg primjera po tome što nema potrebe stavljati qere u[brackets] uz kativ. Umjesto toga, jednostavno se stavlja samoglasnik qere na kativ, a inicirani čitatelj će znati da treba govoriti qere (a ne kativ).
Da bismo vidjeli kako se qere perpetuum odnosi na Jahvino ime, prvo prepoznajmo da se Jahvino ime piše Yod-Hay-Vav-Hay (יהוה). To se često naziva tetragramaton (ime od četiri slova). Židovski povjesničar Flavije Josip nam kaže da su sva ova četiri slova samoglasnici. Zbog toga im nema potrebe davati nikakve glasovne točke (jer ne treba dodavati dodatne samoglasnike samoglasnicima). Ovaj odlomak se odnosi na pokrivala za glavu velikog svećenika.
Glavu mu je obuhvatila i mitra od finog platna, vezana plavom vrpcom, oko koje je bila još jedna zlatna kruna, u koju je uklesano sveto ime: sastoji se od četiri samoglasnika…”
Ratovi Židova, knjiga 5, poglavlje 5, stavak 7.
Valja napomenuti da se samoglasnici uglavnom izgovaraju blagim tonovima, bez frikativnih zvukova (kao što je “v”). To pokazuje da izgovor “Jehova” ne može funkcionirati, jer Jehova zahtijeva frikative (kao što je “v”).
Nadalje, u masoretskom (tradicionalističkom) tekstu, Jahvino se ime obično prevodi kao יְהֹוָה. Prema Židovima, ovaj samoglasnik (qere) ukazuje na to da se treba izgovarati kao אֲדֹנָי Adonai (“Moj kralj / moj Gospodin”). To je upravo ono što je brat Juda radio u srednjem vijeku, a to je upravo ono što pravoslavni Juda čini i danas. Rabini nam izravno govore da je to primjer qere perpetuum, što znači da se Jahvino ime treba izgovarati kao Adonai, jer su samoglasnici Adonai dodani Tetragramatonu.
[Da bi dobili tehnički pregled, hebrejski gramatičari primijetit će da je točka samoglasnika shva ispod prvog slova qere/kativ Yehova (יְהֹוָה) različita od točke samoglasnika hataf patakh ispod prvog slova Adonai (אֲדֹנָי). Međutim, kao što Wikipedia objašnjava: “Vokalizacije Jehova i Adonai nisu identične. shva u YHWH…i hataf patakh u (Adonai)…pojavljuju se drugačije. Vokalizacija se može pripisati biblijskoj hebrejskoj fonologiji, gdje je hataf patakh gramatički identičan shva, uvijek zamjenjujući svaki shva nah pod grlenim slovom. Budući da je prvo slovo אדני grleno slovo, dok je prvo slovo יהוה nije, hataf patakh pod (guturalnim) alefom se vraća na redovitu shva pod (ne-guturalnim) yodom.” Kada shvatimo da bi samoglasnici ispod Yoda bili promijenjeni kako bi bili funkcionalno identični, tada možemo vidjeti da je argument da Jehova nema iste funkcionalne samoglasnike kao Adonai lažan.]
Nemoguće varijante samoglasnika, koje postoje
Razmotrimo na trenutak da je Jahvino ime drugačije istaknuto na drugim mjestima u hebrejskom masoretskom tekstu i da su, prema logici onih koji se zalažu za ime “Jehova”, takve varijante samoglasnika nemoguće (i ipak postoje). Na primjer, Tetragramaton je samoglasnik označen kao יֱהֹוִה u Ponovljenom zakonu 3:24 i Psalmima 73:28, što ukazuje na qere od אֱלֹהִים (Elohim). A postoje i druge oznake samoglasnika i u Lenjingradskom i u Alepskom kodeksu, što bi trebalo biti nemoguće, prema onima koji izlažu ime Jehova. Evo nekoliko reprezentativnih uzoraka, s referencama za one koji žele potražiti reference na hebrejskom.
יְהוָה – Yehwah (Postanak 2:4)
יְהֹוָה – Yehowah (Postanak 3:14)
יֱהֹוִה – Yehowih (Suci 16:28)
יֱהוִה – Yehuwih (Postanak 15:2)
יְהֹוִה – Yehowih (1. Kraljevima 2:26)
יְהוִה – Yehwih (Ezekiel 24:24)
Razlog zbog kojeg ovo predstavlja smrtni znak za ime Jehova je taj što su židovski pisari bili pedantni u kopiranju svitaka Tore. Postupili su po posebnoj proceduri od 20 točaka, a ako je uopće bilo grešaka, pogreške su se morale otkloniti u roku od 30 dana ili je cijeli svitak morao biti zakopan. Zbog toga se čini nemogućim da bi ove druge varijante pravopisa mogle biti spisateljske pogreške koje se godinama nisu ispravljale, jer bi svi svici s pogreškama morali biti uništeni. Stoga je jedino objašnjenje da su ove varijante pravopisa tradicionalistički qere/kativ. (Nije iznenađujuće, to je upravo ono što nam mainstream judaizam govori da jest.)
Kada shvatimo da je Jehova (יְהֹוָה) qere/kativ koji govori iniciranom Židovu da izgovara Stvoriteljevo ime kao Adonai, tada možemo razumjeti da je Jehova izvorno bio kršćanska pogreška. Kršćani su pretpostavili da se Božje ime treba izgovarati kao Jehova, a Juda je dopustio kršćanima da naprave ovu pogrešku zbog njegovih drevnih dogmi da samo Židovi smiju govoriti Božje ime (i da ako nežidovski kršćani izgovaraju Božje ime, to je profanizirano to). Stoga je brat Juda pustio Efrajimovce da naprave svoju pogrešku (a možda je čak i potaknuo).
Postoji mnogo vrlo sofisticiranih argumenata koji se mogu iznijeti ako dopustimo da se u raspravi koriste točke samoglasnika, ali s naše točke gledišta to ne bi imalo smisla, jer pisani samoglasnici nisu ni postojali do srednjeg vijeka. Svi ovi “argumenti iz točaka samoglasnika” nestaju kada shvatimo da su samoglasnici umjetni dodaci tekstu i ne pripadaju uistinu Svetom pismu, već se koriste samo zato što su (većim dijelom) od pomoći za čitatelje početnike koji još ne govore tečno hebrejski. Na primjer, u zemlji Izraela, samoglasnici se uče maloj djeci, ali se ne koriste nakon prvih nekoliko razreda. Jednostavno ih ne vidite osim u knjigama za djecu, i za one koji uče hebrejski kao dodatni jezik.
Kao što objašnjavamo na drugim mjestima, ako uklonimo dodatne samoglasnike i samo pustimo da četiri slova Božanskog Imena nesmetano teku iz naših usta, većina ljudi otkrije da izlaze kao Jahve ili Jahuve, bez frikativa (Zvukovi “v”).
Podrška svitaka s Mrtvog mora
Čini se da svici s Mrtvog mora također ukazuju na to da je božansko ime prevedeno kao Iao (Yaho)..
Vrijedi napomenuti da je u Lev. iv, 27 (4Q120, fr. 20, 4) Tetragram (božansko ime YHWH) preveden je polufonetski kao Iao, i nije zamijenjen, kao što je kasnije uobičajeno, grčkim Kuriosom (Gospodin).
[Kompletni svici s Mrtvog mora na engleskom, stranica 472]
Podrška iz vanjskih izvora
Također postoji mnogo dokaza iz vanjskih izvora da se božansko ime izvorno izgovaralo kao Jahve ili Jahuve. Na primjer, ime Jehova se ne pojavljuje ni u jednom rukopisu prije 9. stoljeća n.e., ali se Jahve pojavljuje već u 2. stoljeću n.e. Razmotrimo sljedeće:
Izgovor Jahve je naznačen transliteracijom imena na grčki u ranokršćanskoj literaturi, u obliku iaoue (Klement Aleksandrijski) ili iabe (Teodoret; do tada je Gk. b imao izgovor v)… Strogo govoreći, Jahve je samo ‘ime’ Boga. U Postanku gdje god se riječ sem (‘ime’) povezuje s božanskim bićem, to je ime Jahve.”
[Eerdmanov biblijski rječnik, 1979. str. 478]
I:
Takav zaključak, dajući “Jahve” kao izgovor imena, potvrđuje svjedočanstvo otaca i nežidovskih pisaca, gdje se pojavljuju oblici IAO, Yaho, Yaou, Yahouai i Yahoue. Osobito je važna izjava Teodoreta u odnosu na Ex. lvi., kada kaže: ‘Samarijanci to zovu [the tetragrammaton] ‘Yabe’, Židovi to zovu ‘Aia’…”
[The New Schaff-Herzog Religious Encyclopedia, “Yahweh”, str. 471]
I:
Pravi izgovor imena YHWH nikada nije izgubljen. Nekoliko ranih grčkih pisaca kršćanske crkve svjedoče da se to ime izgovaralo “Jahve”.
[Encyclopaedia Judaica, sv. 7, str. 680]
Dokazi iz uobičajene upotrebe
Na kraju, mogli bismo dodati da ne govorimo “Halleluyeh” (hvaljen neka je Jeh), mi kažemo Halleluyah (hvaljen neka je Jah). Također, kada pogledamo Strongovu Concordance, vidimo da se izraz “hova” odnosi na propast, ili nestašluk.
OT: 1943. hova (ho-vaw’); drugi obrazac za OT:1942; propast:
KJV – nestašluk.
A evo i reference:
OT: 1942. havvah (hav-vaw’); iz OT:1933 (u smislu željne žudnje i jurnjave; implicirano, pada); želja; također uništiti:
KJV – nesreća, bezakonje, nestašluk, nestašan (stvar), nestašnost, nestašan, bučan, perverzna stvar, supstanca, vrlo opačina.
Zaključak
Postoji puno više dokaza koje bismo mogli uključiti ovdje. Zapravo, bilo bi lako ispuniti cijelu knjigu o ovoj temi. Međutim, vjerujemo da nije potrebno popunjavati knjigu, jer smo pokazali dovoljno dokaza da je izgovor Yehova izvorno bio kršćansko pogrešno shvaćanje židovskog qere/kativ יְהֹוָה, koji brat Juda izgovara kao Adonai. Također smo pokazali da ova vokalizacija Adonai vjerojatno proizlazi iz želje da se poganske narode i kršćane dovedu u zabludu u pogledu pravog izgovora Jahvinog imena, zbog pogrešnog uvjerenja brata Jude da bi trebao sakriti Božje ime od naroda (jer tamo je moć u imenu), i da ovo njegovo vjerovanje nije ono što Jahve zapovijeda.
Malahija 2:2
2 “Ako ne čujete, i ako ne uzmete k srcu, da proslavite moje ime”, govori Jahve nad Vojskama, “poslat ću prokletstvo na vas, i proklet ću vaše blagoslove. Da, već sam ih prokleo, jer ti to ne uzimaš k srcu.”
Ipak, unatoč svemu tome, politika Nazarećanina Izraela u vezi sa svetim imenima je tolerancija, obrazovanje i pomaganje ljudima da dođu do Jahvine istine dok ih Duh vodi. Vjerujemo da bi vođe i učitelji to ime trebali izgovarati kao Jahve ili Jahuve. Međutim, ako kongreganti vjeruju da se Stvoriteljevo ime izgovara Jehova, ili Jahova, ili Jahuah (ili neka druga varijanta izgovora), tada vas prihvaćamo u tijelu u ljubavi. Samo, ne dopuštamo nikome da podučava osim ako ne koristi ime Jahve ili Jahuve, iz razloga koje smo objasnili u ovom članku.
Shalom.